nedjelja, 5. lipnja 2016.

Razmislimo o..hrvatskom zdravstvu i smrti bližnje osobe



Neki će me zbog ovog posta osuđivati,nekima se neće svidjeti,ali ovo je moj blog,i ja sam imala potrebu za napisati ovo.Nova rubrika na mom blogu počinje sa tužnom temom,koja na moju pamet nije došla sama od sebe.Ne,nije,ja sam tek popravila internet,kada je moj život zadesila tragedija koju  neću lako zaboraviti.Moja jedina baka je umrla,odlučila sam podijeliti tijek događaja sa vama,da vam pokažem ta iako živimo u svijetu tehnologije,ljudi odlučuju koliko će liječenje biti uspješno(ako je moguće).


Ja sam rođena sa jednom bakom i sa jednim djedom sa mamine strane,moj djeda sa tatine strane umro je od raka kojeg nije htio operirati(šanse za preživljavanje na operaciji nisu bile baš velike),ali i njegovu odbijanju prinelo je to što je on bio starinski čovjek i nije želio da ga režu.Baka sa tatine strane je umrla zbog liječničke pogreške,kako se hitna žurila da što prije dođe do nje,nije ponijela dovoljno kisika,kada je hitni nestalo,dok je druga hitna došla ona je umrla,tako niti jedno od njih dvoje nije doživilo trenutak mog rođenja.No,to me nikada nije uzrujavalo,iako sam išla na grob,ja ih nisam poznavala,pa mi nije niti bilo teško.

No,baku koju sam imala sreće upoznati i provesti 12 godina u njezinom zagrljaju,sam obožavala.Kao mala visila sam kod nje non-stop,spavala sam kod nje pod vikendom kada sam imala školu.Ona je bila jedna koja je od mene učinila razmaženu djevojčicu.Voljela sam njezino kuhanje,njezine poklone.Bila je vječno vesela osoba,od smeća je učinila lijepu i zanimljivu stvar,ali i korisnu.Bila je moj oslonac,iako je živjela u drugom selu često smo se viđali.

Ta čarolija je prestala prije nešto manje od 3 godine,moja baka se razboljela,još dan danas ja ne znam od čega.Moja mama je činila sve,vodila ju na sve moguće pretrage,no svi znamo da je i liječnica kriva,moja baka je imala šećer 9,a to je povišeno,žalosno je upravo to što tu informaciju znamo i mi koji nismo doktori i moja sestrična koja je glavna medicinska sestra u Austriji,samim time to sve govori.

U nedjelju oko 3 sata,djeda je nazvao i rekao da je baka pala u kupaonici,moja mama i tata su odmah ošli za mjesto gdje baka živi.Prema riječi moje mame,ona je nazvala hitnu protivno bakinoj volji,hitni je trebalo 45 minuta da dođe do bakine kuće,a iz grada do tog naselja gdje žive baka i djeda treba 15 minuta,najviše pola sata ako ubrajamo da su morali nešto spremati! Onda su još se nečkali 20 minuta hoće li je voziti ili neće(čitavo vrijeme joj se vrtjelo i bilo joj loše)!Kada su konačno krenuli,u jednom manjem gradu su se zaustavili 20 minuta!! I onda tek krenuli za grad gdje je bolnica.


Odveli su je na opservaciju,moj tata je došao kući,a mama je ostala sa bakom(tata je došao da ne budem sama).Nakon nekoliko pretraga i ostaloga,shvatili su da baka ima temperaturu,i odveli su je zarazno,ali sa zaraznog su je vratili u sobu na opservaciji.Moja baka je od 12 sati navečer u nedjelju do ponedjeljka u 4 sata popodne bila bez sobe sa temperaturom,jer se doktori nisu udostojili naći joj sobu!!Konačno dobila je sobu na zaraznom..no očito bilo je prekasno.


U utorak kada sam se vratila moja mama je htjela nazvati doktore da joj kažu kako je baka i je li se temperatura smanjila.Prvobitno joj je slušalicu digla jedna medicinska sestra ili liječnica,i hladno joj rekla da zove kasnije i spustila slušalicu!!Čekali smo pola sata kada je moja mama opet nazvala i tada joj je doktor rekao da baka više nije na zaraznom nego na interno-intezivnoj,da sumnjaju na početak sepse(bolest koja krv pretvara u vodu),da joj otkazuju bubrezi,da ima temperaturu,a da su joj noge i ruke hladne kao led..

Moja mama je otišla da ju vidi,ja nisam mogla,jer djeca na taj odjel ne smiju,moja baka je umirala,a ja ju nisam smjela vidjeti,to je bilo bolno..Kada se vratila,rekla je da baka ne diše samostalno,nego na aparate,da nije pri svijesti,i da su  doktori rekli da se pripremamo na najgore.Nazvala je moje sestre da im kaže da ako imaju priliku da odu možda posljednji put vidjeti baku.


Najtužniji dio tek dolazi,pošto je utorak bio dan prije maminog rođendana,tata je išao u Portanovu da joj kupi poklon,kada smo se vratili,ja sam učila prirodu,a kuma me je ispitivala,tada je zazvonio telefon,moja mama je slušala,a onda se srušila na pod i počela plakati.Znala sam što se dogodilo,doktor je rekao da su učinili sve da je vrate,ali nije uspjelo.Tata je zvao svu moguću rodbinu,a kuma je tješila mamu,ja sam bila šokirana,bila sam tužna, ali plakati nisam mogla, sama sam sebi rekla da ću biti oslonac obitelji i da neću plakati(koliko god boljelo).prvi put u životu susrela sam se sa smrću voljene osobe..

Djeda je došao kod nas,i spavao kod nas.Sljedeći dan je rodbina došla iskazujući sućut.Ali o tom neću.nego ja sam saznala da je djeda dao da baka ide na obdukciju jer je doktor htio saznati kako ženi koja je bila svijesna u 2 dana mogu otkazati pluća koja inače otkazuju po nekoliko mjeseci.To je dovelo do toga da je u lijesu nismo smjeli vidjeti jer je marđetko rekao djedi da ako voli svoju kćer i svoje unuke(nas) da neće dati da ju vidimo tako izrezanu..Jedino su otvorili noge,da joj stavimo najdražu majicu pokraj nje.

Ja sam svoje obećanje prema sebi održala,nisam plakala,osim u jednom trenutku,a to je bilo kada su je spuštali u grob,tada je seka koja je bila pokraj mene,zagrlila svojeg muža,a moja druga sestra to nije mogla jer je njezin ruž držao buket,pa smo se ja i ona zagrlile..Ja sam tada shvatila koliko sam bliska sa svojim sestrama,tada sam shvatila kolike smo si oslonac,šteta je što sam to morala saznati na ovakav način..Ja danas više nisam u crnom,kod nas se ne slušaju pjesme do kraja mjeseca,kao ni da se ne nosi bijela boja.Moji roditelji će nositi samo crnu,ali meni su rekli da ne moram jer ja nemam toliko crne odječe i zbog toga što sam dijete..


Za tjedan dana ćemo saznati što je dovelo moju baku do tako iznenadne smrti,dolazi nalaz obdukcije..Možda će nekima biti lakše,ali meni neće jer nje više nema,i ništa je neće vratiti. Samo znam da se sepsa dobiva zbog prljavih bolničkih instrumenata,što znači da je ta bolest krivica liječnika. Suočila sam se sa bolnom istinom,nekim liječnicima je moja baka samo pacijent,jedan broj,ali meni i mojoj obitelji bila je važna osoba..

Možda da su prije reagirali zbog šećera,možda bi baka bila još s nama,svakako je lijepo jer se u zadnjim prisvjesnim trenutcima sjetila mene i mojih sestara,njezinih unuki.


Slike su moje,kao i tekst,ako vi imate nešto što želite podijeliti,javite se u komentar,ja sam ovdje da vas saslušam,ja ovim postom nisam mislila da sve doktore nije briga za pacijente,ali nekima je samo do plače,Naše zdravstvo se ne može mjeriti sa austrijskim zdravstvom,njihova glavna sestra je pametnija negoli naši doktori..

EDIT: prije nekoliko dana saznali smo da je baka zapravo umrla u 17:34, što je praktički bilo dok smo mi bili kući i još se nadali da će ozdraviti, sat nakon mamina posjeta je umrla, a mi smo za to saznali u pola 11. Kao drugo na nalazu piše ime bolesti na latinskom i nitko nam nije objasnio što se dogodilo, očito za njih nije važno da mi znamo.

Nema komentara:

Objavi komentar